Posted by on Aug 17, 2018 in Blog | 0 comments

Intervju vodila Klara Rožman, Jutarnji list.
Čitajući vašu biografiju stiče se dojam da je cijeli vaš život obojan glazbom. Kada biste glazbu iskazali kroz boju, koja bi to boja bila i zašto baš ta boja?
Moram priznati da je izbor jedne boje nemoguć :).
Ovisno o stilu i boji glazbe na kojoj radim, sve su to nijanse crvene, zelene i plave:  red, green & blue :). A te tri boje najviše i osjećam.
Ono sto sam siguran – moj doživljaj glazbe je pun raznih nijansi i nikad nije crno-bijeli.
Od koga ste naslijedili ljubav prema glazbi, je li se netko u vašoj obitelji bavio glazbom?
Od svih  pomalo. Nitko se nije glazbom bavio  profesionalno, ali svi imaju sluha i gaje emociju prema glazbi. U kući se uvijek svirala gitara, npr. svirali su tata, brat pa i sestra…
Sestra i ja smo pjevali duete, skidali pjesme…
Sve počinje na kućnom ognjištu, pa je moj prirodni talent u najranijem djetinjstvu dobio pravu podršku okoline.
Kako su izgledali vaši glazbeni počeci?
Sa šest godina moji su me upisali na tečaj klasične gitare.
Kad sam shvatio da postoje akordi, a ne samo pisane note, podivljao je moj smisao za improvizaciju i prve romantične ljubavne pjesme napisao sam kroz osnovnu školu :) i svirao uz logorske vatre. Na kraju ostaješ sam, svi se pokupe u parovima, ali srećom ne fali ti repertoara.
U osnovnoj školi sam počeo pjevati u zboru, naravno glazbeni sam jako volio i nije bilo školske predstave na kojoj nisam svirao i pjevao.
Glazbeni tečaj bio je super početak iako sam solfeggio mrzio tj. bojao sam ga se. Kasnije, kroz srednju glazbenu školu I.M. Ronjgov u Rijeci,  solfeggio mi je postao najbolji “prijatelj”, možda i jedna od mojih najrazvijenijih glazbenih vještina  zahvaljujući dragoj prof. Maši Legac.
Na kakvoj ste glazbi odrastali, tko su bili vaši tinejdžerski idoli?
S pet godina naučio sam staviti ploču na gramofon i prva pjesma koje se sjećam bila je “Love me do” od Beatlesa. Ujedno je to najtopliji zvuk neke pjesme koji me dan danas vrati u to vrijeme i duboko je urezan u mojoj podsvijesti kao glazbeno utočište od sveg onog sto mi se ne sviđa a okružuje me.
U kratko vrijeme od tad naslušao sam se “primarnih” Beatlesa da bih kasnije kroz zrelije razdoblje krenuo u njihove kompleksnije faze, pa je uletio nikad prevladani Clapton i kraljevski Queen – to su bili stupovi mojeg dlajnjeg odnosa prema glazbi.
Ali, naravno, to je samo dio, jer uz sve ostalo što slušam a da je kvalitetno i lijepo, da sad ne nabrajam – mogu reći da sam vrlo širokog ukusa.
Uz glazbenu školu naslušan sam i ozbiljne literature koju obožavam a puno kasnije sam ju dodatno analizirao učeći se simfonijskoj orkestraciji.
Glazbu dijelim na dobru i lošu. To je uglavnom rečenica koju ćete čuti od glazbenika a ne od publike. Publika se mahom profilira  emocijom a mi uz to i umjetničkom znatiželjom i automatskom glazbenom analizom. Dakle “moramo” biti širokog spektra.
Imate li uzore u svom poslu?
Imam.
Volio bih:
– svirati bass kao Henry Radanović ili Nathan East.
– svirati klavir i pjevati barem kao Oliver Dragojević ili Paul McCartney
– da mi gitara plače kao Elvisu Staniću, Ivanu Pešutu ili Ericu Claptonu
– skladati ili orkestrirati kao Zdenko Runjić, Nino Rota ili John Williams
Aktivno nastupate od svoje 13. godine u grupi Putokazi. Kakve asocijacije imate na to razdoblje?
Samo lijepe. Kao teenager koji svira i pjeva a taj te talent ne pušta na miru, bjesomučno  tražiš svoje mjesto pod umjetničkim suncem.
Ja sam u Putokazim, koji su tada bili zbor, a ne grupa,  “našao dobar band” kako kaže Johhny. U okruženju istomišljenika, kojih grije isto sunce glazbenog ukusa, stila i ciljeva, svašta se može. I moglo se, snimio sam već do dvadesete godine nekoliko LP i CD ploča, obišao državu i šire, pisao vokalne aranžmane, koncertirao u velikim dvoranama i sudjelovao nadalje na projektima Putokaza. Nevjerojatno iskustvo koje se pokazuje ključnim kroz cijelu moju karijeru.
S grupom Put i pjesmom ‘Don’t ever cry’ prvi ste put predstavljali Hrvatsku na Eurosongu. Imali ste, ako se ne varam, samo 17 godina. Po čemu pamtite taj nastup i Irsku?
Kako po vama glasi formula za uspjeh na Eurosongu?
Putokazi spomenuti ranije bili su tada moje matično utočište. “Put” je nastao slučajno, ponudom pjesme pok. Đorđa Novkovića i Andreja Baše. Kako to nije bio baš stil koji mi radimo, jer je bio previše estradni mainstream za taj naš umjetnički trenutak, zaključak je bio da ćemo se uhvatiti posla ako uspijemo navesti barem dio vode na svoj mlin. Tako su mene zadužili da napišem vokalni aranžman u našem stilu. Miranda Đaković je odabrala šestorku za nastup i sve je to nekako, uz producentski trud Andreja Baše da zadovolji i naš stil, postalo prepoznatljivo kao “Put” jer je iskakalo od sveg ostalog te godine na Dori, ali i u Irskoj.
Irska je uvjerljivo najljepša zemlja koju sam posjetio sve do danas, želim se tamo vratiti – doduše, ne zauvijek :).
Sveukupno, cijela ta epizoda imala je definirajući učinak na moje određenje da postajem 100% glazbenik pa sam upravo tada  na poticaj roditelja, uz elektrotehničku upisao srednju glazbenu školu te se na neki način se prekvalificirao. Imam obje struke, obje su korisne.
Iskustvo eurovizijske estrade nije mi se tada svidjelo, niti je ostavilo dobar trag, dapače te prerane “infekcije” sindromom zvijezde morao sam se godinama rješavati.
Nakon završene srednje glazbene škole upisali ste Muzičku akademiju, ali ste je napustili i upisali Berklee College of Music. Zbog čega?
MA u Zagrebu napustio sam jer se jednostavno nisam pronašao ne samo na njoj nego općenito u Zagrebu iako mi je danas  Zagreb drugi dom.
Nisam tamo niti tada uspio razviti svoje potencijale, nisam znao kako, niti sam imao koga da mi u tome pomogne. Nikad neću zaboraviti šok u referadi kad mi dobronamjerna tajnica nije par minuta htjela uručiti ispisnicu, da ne prenaglim, a jedan poznati prisutni profesor je oprezno pitao: “Kolega, što vi radite? Imate li druge planove?” Odgovorio sam da imam, iako je jedini plan bio da jednostavno odem. Impuls koji je rezultat dugog nezadovoljstva tim periodom.
I nekako sam si posložio život i bez akademije, rezultati nisu izostali, naravno da je bilo teže jer sustav te bez diplome ne prepoznaje.
Tek kasnije, godinama kasnije upisao sam da usavršim znanja i vještine orkestracije i produkcije, Berklee Online, dakle dopisnu internet akademiju. Nisam tražio diplomu, ne treba mi, pa sam upisao  certifikate za usavršavanje, odlično i ciljano smišljene, kao američki način edukacije bez preopširnog gradiva. To mi se svidjelo i već sam ih stekao nekoliko. Još uvijek sam student.
Nikad nisam požalio ostavljanje akademije ali to sam ja, nemojte to pokušavati kod svoje kuće.
Surađujete s nizom najrazličitijih izvođača: Nenom Belanom, Markom Toljom, Elvisom Stanićem, Oliverom, Doris, klapom Cambi… Što je ono što ih povezuje?
I mnogi drugi poznati prijatelji. Puno godina smo već na istom tlu.
Sve nas povezuje, jer tako valjda biramo suradnje: kvaliteta, glazbena emocija, ispravnost i korektnost u poslu,  Jedno je sigurno: glazbu i ton osjećamo slično ili isto.
Sve nabrojene i mnoge druge cijenim, kroz različite žanrove. To je dakle sve “DOBRO” po mojem kriteriju. Od nekih od nabrojanih sam i učio kroz život, npr. Elvisa Stanića i Nene Belana, od svakog na svoj način, jer su naše suradnje započele kad su oni bili momci u tridesetima a ja u početku svojjih dvadesetih i moja izgradnja kao osobe i glazbenika je tek započela.
Surađujem često,  a to mi je poslastica, s  orkestrima: HRT Simfonijski, Dubrovački simfonijski orkestar, Riječka filharmonija tj. orkestar Opere I. pl. Zajca, Zadarski komorni orkestar… razni zborovi, mnoge klape, vokalni sastavi…
Upravo orkestriram glazbu za dokumentarac u produkciji HRT i to glazbu Nenada Bacha, izvodit će ju i snimiti Simfonijski orkestar HRT-a u rujnu.
Po kojem kriteriju birate kome ćete ‘dati’ koju pjesmu?
Dosta rijetko pišem autorske pjesme, to smatram najdragocjenijim dijelom svojeg glazbeništva, pa pišem istinu, ne izmišljam pjesme, zato je to uglavnom kad pred sobom imam “osobu pjevača” i temu koja odgovara tom kriteriju.
Tad je kemija i emocija prema pjesmi najveća, ako poznajem pjevača koji će pjevati i osjećam kako će iznijeti. Tako sam i sad nakon “Zaplesale su sjene” mojem dragom Marku Tolju napisao pjesmu i Miji Negovetić (a to je pak drago biće) za festival dalmatinske šansone u Šibeniku.
Mali broj pjesama, ali da iza svake stojim, kakav god uspjeh polučila, to mi je moto.
Inače i kao aranžer osjećam se također autorom, vrlo duboko doživljavam svoje aranžmane, prema tome nije mi bitno radim li na svojoj ili tuđoj autorskoj pjesmi, sve je to dio jednog stvaralačkog procesa i lijep je posao biti dio toga.
U kojim trenucima skladate?
Popodne ili navečer. Jutra su rezervirana za materijalne i zemaljske poslove. Kad krene fjaka poslije ručka, možemo razgovarati o stvaralačkom okruženju. Čaša vina pomaže, pa kad se krv iz mozga prebaci u manje analitičke dijelove tijela, bliže srcu, smiruju se mentalni proboji, brige… Tad ide. Stvaram samo kad sam sretan, čak i kad pišem tužne pjesme :).
Kako kod vas ide proces stvaranja glazbenog dijela? Čekate li inspiraciju, imate li neko svoje ‘radno vrijeme’…?
Tražim samoću, najčišća inspiracija dolazi mi kad sam potpuno sam u svojoj umjetničkoj meditaciji, a tad sve ideje dolaze same i bez moje intervencije. Znanje koristim da artikuliram ideju, ali ponavljam: ako imam dobru pjesmu, došla je sama. Često sam pišem i stihove iako sam surađivao sa super autorima, izdvojio bih nepreželjenu Angelu Bonacin,  dragu Katarinu Jakelić i Roberta Pilepića.
Autor ste nekoliko mjuzikala. (Hakove prometne pustolovine, Vatra, Ajmo ti ja i ti, Sušak Sušak, Magic Musical). Što vas privlači toj glazbenoj formi?
Jako mi je “napeto” glazbom pratiti radnju. Kazalište, film, TV… Nije slučajno da sam i odabrao završiti certifikate orkestracije za film i TV na Berklee. Oduvijek sam glazbu (evo i spoja s vašim prvim pitanjem o bojama) vizualizirao u glavi, no to je na onim dubljim slojevima, gdje aranžeri stvaraju kontramelodije, prohode, razne začkoljice i druge vragolije u glazbenom aranžmanu koje prosječno uho ne “ubire”, ali  srce slušatelja te naše zahvate doživljava kao: “uf sad sam se naježio”, “ajme kako snažno” i “kreću mi suze”.
Iza vokala, iza teksta, iza glazbene teme, svijet je u kojem glazbenici sanjaju fino tkanje harmonijskih kretanja, koje je nevjerojatno moćno.
Lead vokal i aranžer/producent su najbitnije dvoje osobe u doživljaju pjesme. Ovo drugo je moje područje, tu sam “doma”.
Kad imam pred sobom scenu, stanje, karakter, nagovještaj… osjećam koja glazba tu svira, koja harmonija, koja boja. I zato to volim.
Što se samog žanra tiče, priznat ću: nisam obožavatelj mjuzikala, pogledao sam ih nekoliko i pokosio me na sve načine Lion King koji sam gledao ove godine u Londonu. Nedostižno.
Bez obzira što ovdje ne možemo dosegnuti te nivoe, rad na mjuziklu mi je totalni gušt, jer je to predivna interpolacija raznih sektora (gluma, pjevanje, ples, scenografija, kostimografija, audio i video produkcija…) i ta suradnja, prema zajedničkom cilju, mehanizam je, zapravo stroj, u kojem se dobro osjećam i snalazim. To potječe iz Putokaza: osjećaj za svoje mjesto, za “biti vrijedan i važan kotačić” u sred nekog umjetničkog, ali i životnog procesa.
Nedavno ste proslavili 10 godina studija Maraton. O kakvom se studiju radi i na što ste najviše ponosni u prvih deset godina rada?
Opstanak je ključna riječ. Danas je, ako nisi u Zagrebu u smislu veličine i potražnje, teško biti privatni tečaj. Studio Maraton, kao glazbena produkcija, postoji 18 godina dakle punoljetan je, u smislu raznih studijskih produkcija koje uglavnom vodim ja, a tečajevi su jedna posebno lijepa institucija koja je pomogla edukaciju i afirmaciju više stotina polaznika raznih generacija i smjerova (vokal, gitara, bubanj, bas, klavijature, saks..).
Super je to i ponosan sam na rezultate, povijest i sadašnjost – prošle godine smo pokrenuli program “Mjuzikl” s Elenom Brumini kao voditeljicom, te smo na kraju godine postavili “Maratonovih 10” vrlo ozbiljnu produkciju autorskog mjuzikla kojeg je, uz mene, autor David Petrović u Centru Zamet, velikoj dvorani, te nas je gledalo preko 500 posjetitelja, što je – za naše uvjete i vrstu zbivanja, apsolutni uspjeh.
Zbog čega ste u drugi plan stavili vlastiti pjevačku karijeru?
U sedmi plan :). Spomenuo sam prije infekciju estradom i slavom. To mi se dogodilo sa 17 godina kad smo bili na Eurosongu. Curice su vrištale na koncertima moje ime kad smo se vratili u Hrvatsku.
Bio sam jako zbunjen. Vodilo je to u smjeru da postanem solist, u nekoj od opcija karijere.
Ali ja sam zapravo u Putokazima lijepo pjevao, ali nisam bio izraziti frontman niti seks simbol. Bio sam onaj “talentirani s lenonkama” iz Putokaza. Prema tome, daleko je to od klasičnog “frotnmanstva”.
Nekoliko najvažnijih glazbenih menadžera devedesetih nudilo mi je ugovore na 5 godina, znaju moji kolege koji bi to mogli biti, da ih ne spominjem. Uvijek je tu bio potreban “neki kompromis u glazbenom stilu”, ili “daj trebaš raditi taj pitki dance” i sl.
Ja sam već previše bio željan istraživati svoju struku, aranžiranje i produkciju, da bih svoju eventualnu karijeru trendovski podredio samo svojem estradnom liku, a zanemario djelo što uključuje vrlo jasnu glazbenu estetiku i ukus koji imam od malena. Valjda sam želio da kad imam nešto za reći to bude moja, a ne tuđa misao.
Prema tome, vrlo skoro, u samo par godina, pomaknuo sam se u pozadinu događaja i prepustio reflektore onima koji ih žele i zaslužuju.
Uglavnom, biti frontman je jedna sasvim drukčija energija, karizma i potreba da se nametneš.
I dan danas ne podređujem se tržištu dok stvaram – to me apsolutno ne zanima, za to imamo hitmejkere u Hrvatskoj, to je njihov teren, neka ga kvalitetno drže pod kontrolom, ja sam samo za ono što se meni osobno sviđa.
Kolege vas doživljavaju kao vrsnog autora i glazbenika, ali i čovjeka koji ne voli izlaziti pred svjetla reflektora. Jesu li u pravu i zbog čega je to tako?
Kako sam rekao, kao vrlo mlad doživio sam u potpunosti osjećaj svjetske medijske “platforme”, u smislu da sam u Irskoj sa 17 godina davao, sa svojim supjevačima, intervjue za BBC, MTV i što ja znam koga, da smo u Hrvatskoj te godine kao prvi predstavnici dobili nevjerojatnu praćenost našeg odlaska u Irsku.
S vremenom, a vezano za moje “povlačenje u pozadinu”, smirila se ta želja da svatko zna za mene.
Odavno ne mjerim svoje uspjehe medijskim odjekom. Volim naravno da ljudi znaju što ja radim. Ali glavno je pitanje – koji ljudi trebaju znati tko sam ja i više o meni?
Kad mi netko pošalje poruku u messenger u kojoj mi šalje najiskrenije viđenje nečeg mojeg što je čuo, uz suze ili smijeh, to mi intimno vrijedi više od duplerice.
Moj posao je uglavnom namijenjen kolegama glazbenim radnicima ili institucijama, dakle struci. Ako do mene može doći netko tko zna što i kako radim, kako mi zvuče snimke, kakve pjesme i aranžmane stvaram – to je dovoljno.
U mediju sam često i zbog mojih Nene Belana i Fiumensa. I to je za moj pojam sasvim dovoljno vike i galame.
Puno je netalentiranih osoba u lovu na medije misleći da će zaraditi na taj način slavu i novce, a na kraju posuđuju za stanarinu od susjeda jer osim za slikanje i sklapanja poznanstava nemaju ni znanje ni mogućnosti a niti plan svoje karijere. I time samo uzimaju prostor onima koji ga zaslužuju.
2018. godine je jasno da ti mlaćenje prazne slama po medijima ne donosi ništa dugoročno (tipa: bio na ovom partiju, viđen u Tkalči), a kad imaš o čemu pričati: dobru stvar, dobar projekt, dobru priču, onda se medijski odjek multiplicira – to je logika, priroda i točka. Šuti, ako nemaš što reći.
Kako izgleda vaš prosječni radni dan?
Radim između osam i četrnaest sati. Imam nekoliko poslova: sviram u Belan i Fiumens, oko 70 svirki godišnje, geografski dislocirano po regiji. To je oko 120 dana na putu (s povratkom).
U Rijeci vodim dva tonska studija, jedan od njih je i škola koju smo spominjali i u kojoj sam ravnatelj/umjetnički voditelj.
Aranžiram i pišem pjesme u studiu ili kod kuće za klavirom, a simfonijske i vokalne aranžmane najčešće pišem u kombiju na putovanjima, pa kvalitetno opravdavam krivljenje kičme.
Sve u svemu, radim puno, ponekad previše. Ne trčim za novcem, to nije motivacija, ali imam odgovornost za desetak osoba koji surađuju sa mnom kao honorarni suradnici, kao i za te institucije, njihov hladni pogon i sl.
Jutra su mi, kako sam rekao, vezana uz pametovanje na nivoima organizacije, financija, planiranja i komunikacije. Drugi dio dana ostavljam za kreativu a večeri su za svirke. Najopušteniji sam na putovanjima i svirkama s Belanom i Fiumensima, tu je mozak baj baj jer smo uigrani do te mjere da se poigravamo aranžmanima i pjesmama “a la carte” na svirkama i to je genijalno.
Kako najradije volite provoditi slobodno vrijeme?
Šećem u troje. Žena, pas, ja. Lungo mare u Kostreni. Sve više uživam u stvarima koje su čista priroda. Vježbam body tehniku da ostanem na okupu. Nastojim rutinu ručka za kućnim stolom zadržati kao pravilo.
Igram društvene igre, detektivske su omiljene. Od TV-a gledam uglavnom online servise “on demand” i to mahom dokumentarce i serije. Stalno sam u nekom društvu, kad sam u Rijeci baza mi je Trsat i njegovi old-school pubovi bez prevelike gužve i galame, imam svoj “kafić uzdravlje” odmah ispod studija i to mi je dnevni boravak.
Hoćete li ovog ljeta imati vremena za godišnji odmor i gdje ćete ga i s kime provesti?
Pre i post sezona su jedine moguće opcije za kupanje, pa smo već u lipnju bili u kampu u Murteru, možda u rujnu još jednom, to bude sveukupno desetak dana.
Ali zato smo bili u SAD-u petnaest dana ove godine, pa i u Londonu pet dana. I još ćemo negdje ako bude vremena i novaca.
Samog sebe jednom ste opisali kao upornog čovjeka koji radi ono što voli. U čemu se najviše ogleda vaša upornost?
Mislim da je važno definirati razloge upornosti: čovjek može biti uporan samo zato što je takav u karakteru, ili zato što promiče svoje ideje i gura prema cilju u koji vjeruje.
Ja sam ovo drugo.
Kad vjerujem u neku ideju ili cilj, jako uporno guram te odustajem samo u slučaju da me nešto ozbiljno onemogući.
Uporan čovjek ne odustaje zbog lijenosti i komocije. Taj sam. Ustajem i radim.
Nisam bio takav (vratimo se na početak priče i Muzičku akademiju). Da sam tad imao ovaj karakter, vjerojatno bih završio i taj faks.
Za svoj ste rad višestruko nagrađivani. Koliko vam znače priznanja?
Kroz karijeru su mi jako puno značile i hvala struci koja je prepoznavala moje dobre namjere :).
No sve manje me zanimaju zemaljske nagrade tj. one koje uručuju ljudi. To je zato što, kad napišem nešto što mene potpuno “razvali” dakle, kad se dogodi munja koja kroz mene nešto poručuje a ja to samo zapišem, meni je to kraj procesa u kojem bio sudionik, a ne zaslužnik.
Bilo je i puno takvih djela za koje nisam dobio nikakve nagrade, a za neka prosječna (meni) sam dobio.
Prema tome, hoćete li dobiti nagradu također ovisi o više faktora a ne samo o kvaliteti onoga što trenutno radite. Zato, kad osjetim emotivnu nagradu u smislu “wow, što se ovo dogodilo” dok stvaram ili slušam svoje radove, to je za mene to. Zanimljivo je: ako sam to doživio pri stvaranju,  poslije mi je potpuno svejedno što ljudi misle o tom djelu, za mene je to konačno, gotovo i odlično.
 
Što vam je danas nakon toliko godina provedenih u glazbi najveći izazov?
 
Ja stalno eksperimentiram i želim pokušavati nove stvari. U tome sam hrabar, skačem u vodu prije nego izmjerim dubinu dna.
Ali to je moj način napretka. Ako bubnem glavom u dno, sljedeći put ću znati bolje i zaista znam. Pamtim i implementiram odmah svaku primjedbu na svoj rad, svako loše iskustvo.
Pričao sam sa švedskim kolegom likovnim i video umjetnikom pa smo kroz smijeh definirali umjetnost: “ono, kad si uvjeren da je ovo na čemu radiš ‘to nešto’ i da si pronašao kamen mudraca. Uložiš u to sve što imaš, novac, vrijeme, neprospavane noći. I onda ne uspiješ.”
Za mene je život konstantna umjetnička i osobna borba i evolucija i pristajem na tu igru.